Sirijska prašina

Francesca Borri spada u red požrtvovnih ratnih dopisnika koji su se potpuno posvetili reporterskom zadatku i istovremeno ostali fokusirani na patnje ljudi u svjetskim kriznim žarištima, s namjerom da prenesu vijesti o stradanju nevinih na svim stranama, bez obzira o kojem se ratu, vojnoj intervenciji ili oružanom sukobu radi. Borri u ovoj iznimnoj reportaži koja predstavlja vrhunac diskurzivnog žanra pred čitatelja iznosi sav besmisao patnje nemoćnih stanovnika sirijskog grada Alepa, koji je između 2012. i 2016. bio poprištem nesmiljenih borbi između pobunjenika najrazličitijih političkih i svjetonazorskih boja i vojske sirijskog režima Bašara al-Asada. Štoviše, ona vrlo precizno, sigurnim rukopisom i rafiniranim književnim stilom do kraja razobličava medijsku sliku nastalu oko rata u Siriji i jasno predočava besciljnost televizijskih i novinskih kuća koje prenose kontradiktorne izjave svjetskih političara i upadaju u zamke lažnih vijesti samo kako bi eksploatirale opće zgražanje nad stravičnim prizorima koji naviru iz te ratom opustošene zemlje. Francesca Borri prvi je glas mladog svjetskog reportažnog novinarstva.

“U jednom trenutku bombardiranja skrili smo se pod neke stepenice, nije bilo ni centimetra prostora. Neki je čovjek vidio kameru, rekao mi je, ‘Tvoj je život važniji od mog’, i prepustio mi mjesto. Izašao je. Među granate, topovske udare, helikoptere, sve… Prepustio mi je mjesto i rekao: ‘Ovako će svijet saznati.’”

“I tako je moja kaciga danas veo. Moja pancirka je nidžab. U Alep mogu ući jedino ako se pretvaram da sam Sirijka. Ilegalno. Bez usputnih intervjua, bez notesa, bez olovke. ‘Nije stvar u velu’, kaže mi žena koja me odmah prepoznala po koži, po rukama, ‘da bi izgledala kao Sirijka, moraš biti znojna, prljava i očajna.’”

“U pobunjeničkom dijelu Alepa, pod kontrolom Slobodne vojske, ostalo je oko milijun Sirijaca—oni koji nemaju 150 dolara za prijevoz do turske granice. Deseci bose i gole djece, unakažene ožiljcima od lišmanioze, idu za jednako bosim i ispijenim majkama u crnini od glave do pete, svaka s posudom u ruci, u potrazi za džamijom u kojoj dijele kruh, kao u Somaliji, kao u zaboravljenoj Etiopiji, žuti od tifusa.”

“Izgleda kao obična avenija, a zapravo je scena iz knjiga Stephena Kinga, kojom dominiraju tri minareta džamije i njihovi snajperisti. Na natpisu piše: ‘Zabranjen prijevoz hrane i lijekova’. Jer ako je prije režim opsjedao i izgladnjivao polovicu grada u rukama pobunjenika, sad pobunjenici, kad su osvojili sve ceste prema gradu, opsjedaju i izgladnjuju režimsku polovicu.”

“Ponekad, oštar pucanj, netko umre. I na pola sata, sat, avenija se isprazni, truplo ostane tamo na suncu, njuši ga mačka. Onda prvi, sramežljivo, proviri iz obližnje ulice, oklijeva na tren: neki mladić, brzo prelazi. Pa drugi i treći: ulica se ponovno napuni, truplo je još tamo. Snajperisti u svojim minaretima strpljivo čekaju.”

Francesca Borri, talijanska novinarka, rođena je 1980. godine. Diplomirala je filozofiju prava te međunarodne odnose i ljudska prava. Nakon što je radila za nevladine organizacije u nekoliko balkanskih zemalja, boravila je na Bliskom istoku kao savjetnica za ljudska prava. Početkom 2012. odlučila je ispričati priču o ratu u Siriji kao freelance reporterka, krećući se daleko od sigurnih područja. Objavila je knjige o Kosovu (2008) te o Izraelu i Palestini (2010), a u pripremi je njezina nova knjiga o džihadistima na maldivskom otočju. Sirijska prašina prevedena je na više jezika.