Praški metro

Zvizdićevo „pjesničko ja“ se služi lukavstvom osciliranja između tri vremenska plana, između sadašnjosti, rata i predratnog dječaštva, a vremenska distanca se označava kao vrijeme koje je bilo potrebno „da mjesta za egzekuciju / Ponovo postanu/ Mjesta tvog djetinjstva”, kako se precizno i potresno konstatuje u pjesmi „1995-2015“.

Rijetko kome je pošlo za rukom da na ovako uvjerljiv način izrazi onu nevjericu koju svaki normalan čovjek osjeća kada je suočen s radikalnim nasiljem kojem ga izlažu bliski ljudi. Taj osjećaj buđenja u pogrešnom filmu upravo je onaj isti osjećaj koji je Kafka ovjekovječio u „Preobražaju“. Stoga pominjanje Kafke i, docnije, Gregora Samse u knjizi ima programski karakter.

Zvizdićev rukopis će po objavljivanju bez sumnje zauzeti mjesto u samom vrhu savremene bh. poezije.

(Dragoslav Dedović)

Stil Zvizdićevog pisanja je prozračan i lagan. Njegove metafore su osobene i originalne, bilo da su fudbalske, košarkaške, ili atletske, one su bazirane na kolektivnom identitetu odrastanja u Jugoslaviji za vrijeme njenog Zlatnog doba. Isto tako Zvizdić je u pjesmama, koje tematiziraju boravak u Pragu, vezan za svoje ratno iskustvo, za život pod opsadom, za ram godina 1992. – 1995. Ponekad i u pjesmama koje imaju idiličan ton, i koje se bave doživljajima sa Jadranskog mora, odjednom iskoče slike koje idilu miješaju sa slikama imaginarne apokalipse.

Naravno, ovaj rukopis nije lišen onog što je karakteristika i prve Zvizdićeve knjige, a to je humor, koji liječi sve rane, te balansira emociju i atmosferu ovog rukopisa tako da on, ipak, ima jednu optimističku i lirski mekšu notu.

(Faruk Šehić)