Lijepo gore klasici marksizma

Antiratni dnevnik Gorana Sarića koji je dve ratne godine proveo u rodnom gradu Konjicu govori o poslednjem ratu više i istinitije od svih zvaničnih tumačenja kojima se deca u školskim udžbenicima spremaju za neke buduće ratove. Takozvana “nacionalna pripadnost” u ovom Dnevniku je potpuno nebit­na i nadnacionalna zbog toga što strašnu stvarnost gleda i zapisuje sa pozicije ljudskosti. Ljudskosti koja je bila najveća žrtva rata… Želja izdavača ovog izdanja knjige Gorana Sarića je da u svojoj sredini doprinese negovanju sećanja na ratna stradanja običnih ljudi, sa stanovišta protivljenja svakoj ideji i ideologiji koja opravdava i inspiriše ratovanja. Svako nacionalističko opijanje vodi u mržnju i nasilje prema drugima, koje bez obzira na istorijske oblike zajednički nazivamo fašizmom. Antifašistički karakter ove knjige, ovog antiratnog dnevnika, zbog toga je neophodno štivo i istorijska čitanka za sve generacije da bi sebe i svoje bližnje prepoznavali kao ljudska bića, a ne kao pripadnike “nacionalnih žrtava”, ili, četnika, ustaša, i balija.

Ima u dnevniku o ratu Gorana Sarića jedno mjesto koje osvjetljava autorsku pozici­ju u vremenu ratnog užasa. Ono posvjedočuje nepripadanje bilo kojemu obliku kolektiviteta, pogotovu onog izimaginiranog u radionicama nacionalističkih, tj. šovinističkih ideologija. Bez te etike nije moguća ni poetika svjedočenja na kojoj se zasniva ovdašnja ratna književnost angažirana u odbrani gole ljudske supstance u ratnom užasu i suprotstavljena ideološkim moćnicima koji su ubilačkom snagom oružja dokazivali tačnost svojih mrzilačkih naracija.
Enver Kazaz

Intimistička strana dnevnika govori o drami pojedinca i strahu za vlastitu glavu sa svih strana. Međutim, iako je sačuvao “glavu”, teško je reći da je sačuvao život, on se naprosto raspao. Domovina je nestala, porodica se rasula, prijatelji razišli ili promijenili do neprepoznatljivosti, grad se pretvorio u ruševinu, sistem vrijednosti okrenuo naopačke a na stratištu vlastitog kosmosa jedino na šta se mogao osloniti bilo je sjećanje na bolje jučer i slaba nada u bolje sutra koje s onim jučer ne može imati nikakve veze.
Amer Tikveša