Virusi i ljudi

Živi svijet našeg planeta ima dva pola. Na jednoj strani stoji čovjek, živo biće s bilijunima stanica, vrhunac dugog hoda evolucije, biće koje je Svevišnji stvorio na sliku i priliku svoju i dao mu cijeli svijet da njime gospodari: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što pužu po zemlji” (Pos. 1:26). Na drugoj je pak strani virus. Nekoliko gena umotanih u proteinski omotač -stvorenje kojemu tašta ljudska oholost čak ne priznaje da živi. Jer, kaže čovjek, virus nema metabolizma: sve dok ne uđe u stanicu virus je mrtav poput kamena. Bez stanice, žive stanice virus ne bi nikako mogao umnožiti svoje gene, ne bi mogao prenijeti dah života na svoje potomstvo (ma što “potomstvo” u slučaju virusa značilo) i ostvariti najveći i – gledajući iz perspektive vječnosti – jedini smisao života: ostati kao vrsta živ. Pa ipak, ima jedna tajna veza između roda virusa i roda ljudi. Jedna neugledna skupina primata odvojila se od evolucijskog debla i zagospodarila čitavim planetom.* “Plodite se i množite i napunite Zemlju, i sebi je podložite!” (Pos. 1:18). Tu je Božju zapovijed čovjek dobro poslušao jer na Zemlji danas živi preko sedam milijardi jedinki vrste Homo sapiens / taj broj raste svaki dan za 50 tisuća – a to je pet puta više nego što je u početku, u kamenom dobu, bilo svih ljudi na svijetu. “Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, a/i to je trska što misli”, kaže u svojoj poznatoj 347. “misli” francuski filozof Blaise Pascal. Razum je – ah, ta inteligencija – omogućio “trski” da zagospodari svijetom: životinja bez krzna danas nastanjuje najhladnije predjele na planetu, životinja bez kandža i zuba – lak plijen grabežljivaca – postala je najveći mesožder, životinja bez prirodnog nagona za plivanjem osvojila je najtamnije morske dubine i prodrla tamo kamo nije dopro još nijedan živi stvor – u sasvim prazan i beživotan svemirski prostor. A što je s virusom? Jedan podivljali gen, jedan neposlušni djelić staničnoga kromosoma odvojio se od svoje stanice da bi se nastanio u svim stanicama živoga svijeta: virus je prodro u stanice životinja i biljaka, u stanice čovjeka i majmuna, duhana i krumpira, fitoplanktona i zooplanktona, pa čak i u stanice bakterija koje žive kao nametnici u drugim živim bićima. Čovjek je zagospodario Zemljom i svim Božjim stvorenjima nametnuo ulogu da umnažaju njegovo potomstvo. Virus se naselio u sve stanice čineći to isto: sa stajališta tog parazita nad parazitima svekoliki živi svijet postoji samo da bi se on razmnožio. Virus, ta mala, i sitnozorom nevidljiva čestica nanio je čovjeku mnogo zla: u jednoj jedinoj godini, 1918., šireći se gripom uništio je više od dvadeset milijuna ljudskih života, da bi zatim netragom nestao – pritajio se, kažu, u nekoj životinji, najvjerojatnije svinji. Sida, ta “kuga 20. stoljeća” prijeti da desetkuje, a možda i sasvim zatre ljudski rod na crnome kontinentu… A čovjek sa svojim svemoćnim razumom stoji nemoćan pred tim čudnim stvorom koji nema ni traga razuma, ali je obdaren nekom nama sasvim nepojmljivom mudrošću. Lijek, pravi lijek protiv virusa još nije pronađen…