Kultura informacija komunikacija

U svojoj knjizi Kultura, informacija, komunikacija, prvi put objavljenoj davne 1968. poznati pisac i znanstvenik – a u prvom redu semiotičar – Umberto Eco na svoj je vlastiti (reprezentativan) način pokušao objasniti što smatra pod pojmom informacije. Zamislio je sljedeću ‘komunikacijsku situaciju’: ljudima koji stanuju u dolini ispod umjetnog jezera potrebna je pravodobna informacija kad razina njegove vode dosegne kritičnu granicu/točku (prije izlijevanja). U praktičnom smislu, za evidenciju kritične razine vode u jezeru u prvom redu potreban im je odgovarajući senzor; Eco je zamislio plovak. Kad voda dosegne kritičnu razinu, senzor u obliku plovka aktivira prijenosni uređaj koji ljudima u dolini pošalje električni signal. Ulogu prijemnika električnog signala preuzela je žarulja koju su ljudi postavili tako da svijetli kad je razina vode u jezeru kritična, a ne svijetli kad se nalazi ispod te razine. Na ovaj način, oni se informiraju je li razina vode u jezeru dosegla kritičnu točku ili ne. Isti signal koji bi palio žarulju mogao bi pokrenuti i neki drugi uređaj koji bi doveo do automatskog izbacivanja vode iz jezera itd. Međutim, što činiti u slučaju nestanka struje? Tada će žarulja neko vrijeme svijetliti a onda se ugasiti. Je li to znak da se voda u jezeru spustila ispod kritične razine? Ne; ‘nestanak struje’, u ovom slučaju, tipični je predstavnik onog fenomena u komunikacijskom modelu koji Claude Shannon označio šumom. Da bi utjecaj šuma smanjili na najmanju moguću mjeru, Eco predlaže da ‘udvostručimo cijenu komunikacije’, odnosno da učinimo složenijim naš kôd kojim šaljemo informaciju o tome je li (ili nije) voda u jezeru dosegnula kritičnu razinu. Umjesto jedne, za naš prijemnik signala uzet ćemo dvije žarulje, A i B. Kada je upaljena samo žarulja A to znači da je sve u redu, voda još nije dosegla kritičnu razinu; kada se ugasi žarulja A i upali žarulja B to znači da je voda dosegla kritičnu razinu.