Ljudi (i) institucije : Desimir Tošić, Latinka Perović, Vladimir Gligorov, Zoran Đinđić
1.980,00 din.
|
Nameće se pitanje – kako se desilo da akteri ove priče, uprkos svom različitom socijalnom poreklu i statusu, nakon dugog razdoblja i vrlo različitih životnih i profesionalnih iskustava, utočište nađu u istom društvu? Drugim rečima, šta je to što ih odlikuje i što ih, zahvaljujući tim odlikama, povezuje? Da rezimiramo: u najkraćem – to što su bili i teoretičari i praktičari, i disidenti i emigranti…
Nije čudo što niko iz ove „četvoročlane bande” nije imao univerzitetsku karijeru. Jer, kako je govorio Niče, univerziteti su „tek elementi u samoreprodukciji države i nisu mesta slobodnog i samostalnog mišljenja”.
Autor se iskreno nada da je kroz knjigu ubedljivo dokazao da Desimir Tošić, Latinka Perović, Vladimir Gligorov i Zoran Đinđić mogu biti označeni kao ljudi institucije. I to kao one „inkluzivne institucije”. Kao ljudi koji su svojim likom i delom doprineli jačanju temelja prava i širenju prostora slobode.
Mijat Lakićević (1953) živi i radi u Beogradu. Završio je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu 1975. godine. Po profesiji novinar, karijeru započeo u nedeljniku Ekonomska politika 1977. godine. Devedesetih stalni saradnik mesečnika Demokratija danas. Sa desetak kolega 1999. pokreće Ekonomist magazin. Radio u Blicu (sedmičnom dodatku Novac), NIN-u i Novom magazinu. Priredio i uredio knjige Prelom 72 o padu srpskih liberala 1972. godine (2003) i Kolumna Karikatura koja sadrži kolumne Vladimira Gligorova i karikature Predraga Koraksića objavljivane u Ekonomist magazinu (2006). Knjigu Ispred vremena, koja se bavi listom Ekonomska politika i sudbonosnom decenijom SFR Jugoslavije (1963–1973) objavio je 2011. godine, a 2014, u koautorstvu sa Dimitrijem Boarovim, knjigu Kako smo izgubili (Našu) Borbu. Godine 2020. objavio je monografiju Desimir Tošić: između ekstrema, a 2022. Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj. Oženjen Olgom, Ninin i Ivanov otac.