Adam i Eva u raju

Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je studij južnoslavenskih jezika i književnosti. Književne kritike, feljtone, eseje i druge radove objavljivao je u svim vodećim hrvatskim listovima i časopisima. Uređivao je nedeljnik Danas te časopise Bridge, Lettre Internationale i Cicero. Poslednjih godina deluje kao književni kritičar i kolumnist riječkog Novog lista.

Objavio je knjige Noćna strana uma (1990), Zvjezdana prašina (1992), Zagreb je kriv za sve (1993, nagrada časopisa Gratis za najbolju knjigu eseja), Purgeri u purgatoriju (1995), Porok pisanja (2000, nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika), Zimsko ljetovanje (2001), Močvara (2002), Prikazi, prikaze (2003), Gondolijer na Vltavi (2004, nagrada Kiklop za najbolju knjigu eseja), Metak u petak (2005), Lovac u labirintu (2006, Goranova nagrada za književnost), Život je tabloid (2007) i Bordel u plamenu (2009). Časopis Relations, koji se bavi promocijom hrvatske književnosti u inostranstvu, objavio je izbor iz Ziminog opusa na nemačkom jeziku (dvobroj 1-2/ 2011).

Svi tekstovi iz ove knjige objavljeni su 2010. godine u nedeljnom izdanju riječkog Novog lista.

Umjesto proslova

Nekoć davno, za studentskih dana, surađivao sam u Aćinovoj i Tešićevoj Književnoj reči, a poslije nekoliko dugih i istodobno kratkih desetljeća, u kojima je Balkan retuširao svoje lice, suđeno mi je da objašnjavam – sebi ili drugima – zašto objavljujem knjigu u Srbiji. Na takvo, po mnogočemu izlišno pitanje, najlakše je odgovoriti protupitanjem: zašto ne? Dok političari i/li kriminalci bez zadrške šuruju s kim god žele i kad god im se prohtije, onaj drugi treba braniti pravo na komunikaciju. Ako kultura nije komunikacija, ako ne nadilazi granice, fiktivne i stvarne, onda je teško ustanoviti u čemu su razlozi njenog postojanja. Nije vrijeme za jadikovke, ali Balkan je vazda bio prostor ucjene, na kojem su se najbolje snalazili foliranti i defraudanti, uvježbani jedino u sposobnosti da račun za vlastite manipulacije podmetnu nekom trećem. Teško je reći je li bilo gore jučer, kad su kulturu vrednovali policajci ili danas, kad su zakoni profita i permanentnog spektakla tu istu kulturu pretvorila u fetišistički privid.

Najveći hrvatski pisci novijega doba bili su različitim nitima vezani za Beograd. Kao vojni dezerter Matoš je završio u petrovaradinskoj tvrđavi, odakle je pobjegao te preko Novog Sada i Pančeva dospio u Beograd. Ondje je proveo tri godine i tri mjeseca, djelujući kao čelist, novinar i literat. Zbog bolesti desne ruke, za drugog boravka u Beogradu (1905) morao je pisati ljevicom i odustati od muziciranja, a kad je umro Pera Todorović svjedočio je o njegovoj energiji, uzdižući njegov stil i laskajući mu kao jednom od najboljih govornika u svom narodu. I zaključio je nekrolog Todoroviću tvrdnjom da izvanredni duhovi žive i umiru jednako žalosno u Hrvatskoj i u Srbiji. Dvije najvažnije Ujevićeve knjige stihova, “Lelek sebra” i “Kolajna”, objavio je na ćirilici i ekavici Svetislav B. Cvijanović, znameniti beogradski nakladnik, rođen u Županji, a iz perspektive novog vremena i uvijek tinjajućih antagonizama, zanimljiv je tekst u kojem taj veliki pjesnik piše da je Srbija “hrvatskija od same Hrvatske”. Krležin curriculum presudno su odredili Balkanski ratovi (1912 i 1913) i bjegovi u Srbiju, koji igrom slučaja nisu završili kobno za nekadašnjeg peštanskog kadeta. Notorna je činjenica da je Krleža s grupom istomišljenika 1934. pokrenuo u Beogradu mjesečnik “Danas”, a od policijske zabrane koja je uslijedila nakon pet brojeva, zanimljiviji je podatak da je izlazio u više od tri tisuće kopija.

Naravno, nevolja je u pomanjkanju ambicije s ove ili one bande da se kultura odvoji od politike u onom u čemu se mora odvojiti i u čemu je duhovni angažman nesvodiv na dnevne računice. Nije li još Ionesco objašnjavao da čovjek umire od politike, neovisno o tome uzmemo li njegovu tvrdnju doslovce ili kao metaforu? Za tog slavnog dramatičara politika je zlo koje manipulira ljudskim bićem, a kako manipulacija uporno traje, ne pokazujući znakove sustajanja, pitanje je ima li iz te zavrzlame ikakvog izlaza. Krleža nas je učio da je čovjek od antičkih vremena zoon politikon, dok se Matoš radije priklonio autsajderstvu, zagovarajući ljepotu i sluteći vrlo dobro da će koracanje po ružama platiti krvlju (kako je zapisao u noveli “Camao”). Ipak, najveći autoriteti teško su se oslobađali od politike, prteći je na leđima kao križ ili kao sjenu koja emanira drugu prirodu bića i ono što je suprotno svjetlosti.

U vrijeme Austro-Ugarske, preci mog oca dospjeli su u Slavoniju iz grada Hradec Králové. Ta destinacija na sjeveru Češke poznata je po klavirima tvrtke “Petrof”, ali i kao zavičaj Jare Ribnikar, koja je u djetinjim danima, u pratnji svog oca, klavirista i sveučilišnog profesora Emila Hajeka, došla u Beograd. Jara je ostala u Beogradu kao što su I preci moga oca ostali u Slavoniji. Onda se moj otac, Jaroslav, otputio na otok Krk, gdje je upoznao svoju buduću suprugu i moju majku Dragu. To je duga i druga priča, a u mješavini bohemsko-mađarskih korijena s jedne i hrvatsko- inzularnih s druge strane, vidim sretnu dimenziju svoga bića. Moj otac se zgražao kad sam 1984. završio u Šuvarovoj Bijeloj knjizi. Istini za volju, kao uvjereni komunist više se zgražao nad svojim sinom nego nad onima koji su me, vođeni duboko usađenim karijerizmom, smjestili u tabor državnih neprijatelja i prononsiranih nacionalista. Ne znam kako bi se moj otac izjašnjavao da je dočekao rat I stvaranje novih balkanskih država, jer sam u novoj eri iz nacionalista naglo avanzirao u jugofila i unitarista. Ne kanim se braniti ni od jedne citirane diskvalifikacije; više nego o meni, one svjedoče o svijetu u kojem obitavamo, o nepodnošljivoj lakoći etiketiranja, prakticiranoj na svakom tko ne prihvaća uvijek jednaku i jednako mračnu filozofiju gomile. A čudo zvano država, koju su nacionalisti svih vrsta pretvorili u oltar? Nietzsche je vjerovao da čovjek može biti slobodan tek ondje gdje prestaje država, Joyce je emigrirao iz Irske, afirmirajući svoju tezu da je pojedinac ekscentričan, za razliku od države koja je koncentrična, dok je pionir američkog anarhizma H. D. Thoreau tvrdio da je sanjao idealnu državu, ali je u budnom stanju još nigdje nije vidio.

Tekstovi objedinjeni u ovoj knjizi, na kojoj mogu zahvaliti dobrohotnosti Ivana Čolovića, dio su kronike koju pišem iz nedjelje u nedjelju, dvanaest ili tko zna koliko godina, u Supilovom Novom listu. Dvanaest je brojka dovršenog svijeta i dovršenog vremena, u kojem je mješavina istinitog i lažnog sinkronizirana sa svim mogućim katastrofičkim prognozama. Moje prognoze, ako ne i dijagnoze, nalaze se na stranicama ove knjige. Hvala onima koji će ih, upravo takve kakve jesu, uzeti u obzir.

Zagreb, početkom proljeća 2012. Z. Z.