Crna pokrajina

Ima tu Sv. Duha, kao u Danijela Dragojevića, ali i strašnog očaja, kao u Ujevića. A i nežnosti i munjevitosti generacije rođene osamdesetih. Marko Pogačar je čudo, nije potpuno jasno ko je, ko ga je smislio i zašto, očito je tek da je tu, centralan: teško je reći što započinje, svjetlost koja iznutra / puzi zidovima liježe tihe travanjska sjene / tikve cvjetaju, hrđa se runi…Kako sjajno doziva gustoću sećanja, ne dotiče se samo čitaočevog tela, već i njegovog rasutog micelijuma. Kako on zna što je čitalac ćutao dok je uzbuđen peške hodao prema Toledu da bi video Pogreb grofa Orgaze, kako se osećao kad je izgubio Hajduk? Autor je strašan brat drugim velikim pesmama koje su bile njegov kalem, stepenuje svetlost. S Pogačarom ne samo hrvatsko, već i svetsko pesništvo podiže veliku krošnju. – Tomaž Šalamun