Drama ateističkog humanizma, premda napisana u vihoru Drugog svjetskog rata, mogla bi u našim okolnostima predstavljati jedno teološko osvježenje i otriježnjenje. De Lubacova misao podvrgava ateizam ozbiljnoj kritici i često varira između otvorene osude ishoda ateističkog promišljanja i tonova prikrivene simpatije za genijalne uvide i iskustva koje on nudi i sadrži.
U svome djelu de Lubac upozorava kršćane da moraju shvatiti kako i ateizam vrši istu kritiku religije koju je i Evanđelje vršilo spram religije svoga doba. Istina, današnji ateizam nije samo vulgarni, a ni samo kritički, razarajući, nego je planski i organski sposoban udaljiti čovjeka od Boga i organizirati zemlju bez Boga, a na kraju zapravo protiv čovjeka. No, vrijedi znati da taj ateizam nije plod ogorčenosti spram kršćanstva nego je izraz ogorčenosti spram ponašanja kršćana nevjernih principima za koje proklamiraju da u njih vjeruju, izraz ogorčenosti zbog izdajstva temeljnih principa kršćanstva i zbog povijesnih formi kršćanstva koje nisu sposobne privoditi čovjeka Bogu. Formalizam, slabost i beznačajnost kršćanstva isto su tako plod zapostavljanja evanđeoskog skandala i njegove transformacije u okoštalu religije te autor hrabro pokazuje da je moderni ateizam rođen iz srca samog katolicizma koji se pretvorio u čistu religiju koja se sa svoje strane pretvorila u društveni konformizam, političku igru i bezidejnu pobožnost. Kršćanstvo se predalo i prepustilo logici svijeta i svijet je ušao u srce same Crkve. Skandal križa skandalizira jednako i ateiste i kršćane koji sve temelje na rigorističkom, moralizatorskom i bigotnom shvaćanju vjere. Stoga ateizam moderniteta i postmoderniteta poziva kršćanstvo da ponovo otkrije i prepozna vlastite korijene i vlastiti heroizam i s njime paradoksalni karakter kršćanske ljubavi. I stoga vrijedi čitati ovu knjigu kao srčanu analizu fenomena ateizma koji prvenstveno kršćane na otkrivanje vlastitog identiteta, poziva na ljubav prema Bogu iznad svega stvorenog.
Henri de Lubac (1896.–1991.), isusovac, francuski katolički teolog, profesor fundamentalne teologije (1929.) i povijesti religija (1930.) na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Lyonu. Stupio je u Družbu Isusovu 1913. Za svećenika je zaređen 1927., a od 1929. profesor je fundamentalne teologije na Katoličkom institutu u Lyonu. Sa Jeanom Daniélouom, redovničkim subratom, uređivao je niz Sources chrétiennes (Kršćanski izvori), u kojem su objavljena brojna djela ckvenih otaca i velikih mistika. Članom Akademije moralnih i političkih znanosti postao je 1958. Bio je teološki stručnjak na Drugome vatikanskom koncilu, a 1983. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.
