Jugoslovenski ratovi 1990-1996

Dva meseca posle NATO intervencije protiv Savezne Republike Jugoslavije 1999. pošao sam, posle desetogodišnje pauze, u Srbiju, u svoj zavičaj, grad Leskovac, gde sam u okrilju porodice proveo najduži period mladosti. Leskovac sam napustio 1955. i otišao u daleku Zapadnu Nemačku.

Dugo, iscrpljujuće putovanje u staru domovinu bilo je povezano sa izvesnim procedurama, koje su bile posledica ratnih razračunavanja, kao i sa administrativnim i emocionalnim preprekama koje su se teško prevazilazile. Prvi put sam morao da, kao nemački državljanin, sa nemačkim pasošem, tražim vizu za ulazak u svoju domovinu, pošto SR Jugoslavija i SR Nemačka, kao članica NATO-a, od početka NATO intervencije nisu održavale nikakve diplomatske odnose.

Preko jednog prijatelja sam dobio nekoliko važnih informacija o izboru najboljeg načina putovanja – takozvanog „gastarbajterskog autobusa”.

Već na početku ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1991. ovaj način putovanja se pokazao kao najsigurniji, među inače drastično smanjenim mogućnostima.

Tako se upravo ovim autobusima putovalo u sve pravce, kako sa velike autobuske stanice u Štutgartu, tako i iz mnogih drugih mesta u Nemačkoj, svuda gde su bili koncentrisani gastarbajteri, imigranti, emigranti, ratne izbeglice i druge osobe slične provenijencije iz nekadašnje Jugoslavije.