Mimarov šegrt

“Nisam sigurna biraju li pisci svoje priče ili priče, nekako, pronalaze one koji će ih ispričati. Što se mene tiče, vrijedi ovo drugo, makar kad je riječ o Mimarovom šegrtu. Ideja za ovaj roman prvi put mi je pala na pamet jednog sunčanog poslijepodneva u Istanbulu, u taksiju, zaglavljenom u saobraćajnoj gužvi. Gledala sam kroz prozor i negodovala, već uveliko kasneći na sastanak, kad mi je pogled skliznuo preko ceste na džamiju na obali mora. Bila je to Mulla Čelebijina džamija, jedna od Sinanovih manje poznatih ljepotica. Jedan mali Rom je sjedio na zidiću oko džamije, dobujući po metalnoj kutiji okrenutoj naopako. Pomislila sam, ako se saobraćaj uskoro ne raščisti, mogla bih početi smišljati priču o mimaru Sinanu s nekim Romima u njoj. U tom trenutku automobil se pomjerio i ja sam potpuno smetnula ideju s uma, dok mi naredne sedmice na kućnu adresu nije stigla jedna knjiga. Bila je to knjiga Gulru Necipoğlu The Age of Sinan: Architectural Culture in the Ottoman Empire, koju mi je poslala draga prijateljica. U knjizi, pažnju mi je privukao jedan naročit crtež: slika sultana Sulejmana, visokog i vitkog, u njegovom nezaobilaznom kaftanu. Ustvari, više su me zainteresirali likovi u pozadini: jedan slon i mahut ispred Sujelmanije-džamije; lebdjeli su uz sami rub slike, kao da bježe s nje, ne znajući šta rade na istoj slici sa sultanom i njemu posvećenom spomeniku. Nisam mogla skrenuti pogled sa slike. Priča je našla mene”,

kaže autorica knjige u bilješki na kraju