Muzej bezuvjetne predaje

“Prekoračiti limit historicizma, eto najvećeg izazova za čitaoce fikcije Dubravke Ugrešić. Nikakvo čudo da Muzej bezuvjetne predaje počinje svojevrsnom uputom za čitanje koja se završava tvrdnjom koja je nemoguća na, recimo, početku Kulture laži: … pitanje je li ovaj roman autobiografski moglo bi u nekom eventualnom, hipotetičkom trenutku spadati u nadležnost policije, ali ne i čitalaca.’ Referenca na autobiografiju ovdje nije slučajna: u najboljoj inačici historicističkog čitanja, Muzej će biti prepoznat kao fiction blizanac Kulture laži, svojevrsni antipolitički roman, književno svjedočanstvo o identitarnim traumama izazvanim raspadom Jugoslavije, iskustvom egzila u doba postsocijalizma itd. No, Ugrešić zna da niti cijeli korak ne dijeli to čitanje od njegove vulgarne inačice: od svođenja Muzeja na roman a clef u kojem autorica svodi račune s ne-prijateljicama, ljubavnicima i političkim režimima.”

Nebojša Jovanović, “Reč”

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu i radila dvadesetak godina u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Napisala je tri knjige za decu (“Mali plamen”, 1971; “Filip i sreća”, 1976; “Kućni duhovi”, 1988), studiju o savremenoj ruskoj prozi (“Nova ruska proza”, 1980) i sastavila antologiju alternativne ruske proze (“Pljuska u ruci”, 1988). Prevodila je s ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i pisala scenarije za film (“U raljama života”, “Za sreću je potrebno troje”) i televiziju. Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983); romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004) i “Baba Jaga je snijela jaje” (2008); i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001) i “Nikog nema doma” (2005).
Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Za svoju prozu i eseje dobila je brojne međunarodne nagrade i priznanja