Na Vrbasu tekija

Ivo Andrić nije napisao roman o fratarskoj Bosni, ali jeste poznati i nagrađivani savremeni hrvatski pisac Josip Mlakić, na Andrićevom tragu i andrićevskom stilskom i jezičkom perfekcijom. Obelodanjujući rad „nepoznatog autora“, pisac nagoveštava da je reč o nađenom Andrićevom rukopisu o izgradnji jajačke tekije, čime zapravo ispisuje hommage Andrićevom delu i daje svojevrstan pregled sopstvenih tema i književnih preokupacija. Na taj način pred čitaocima se otvara uzbudljiva fratarska hronika burnih vremena u Bosni od sredine XIX do sredine XX veka, majstorski utkana u pripovest o mukotrpnoj izgradnji poznatog franjevačkog samostana u Jajcu. Sa prva dva dela ovog vešto komponovanog romana („Na Vrbasu tekija“ i „Jajačka hronika“), rasplićući mistifikacije o nastanku rukopisa i uspešno oživljavajući Andrićev postupak i stil, ponajpre iz Kuće na osami i romana Na Drini ćuprija, pisac je stvorio „protivknjigu“ Andrićeve bosanske epopeje, dok se u trećem delu („Paučina i promaja“) znalački pozabavio poetikom i recepcijom Andrićevog dela, veoma često pogrešno i pristrasno tumačenog.

Značajna knjiga koja živo i uverljivo, utemeljena na zavidnom poznavanju epohe i istorijske građe, osvetljava jedan nezaobilazan i bitan, a u književnom smislu retko tematizovan segment novije bosanske istorije.

„Jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je jednako moćno i stilski besprijekorno rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić.“
– Seid Serdarević

Josip Mlakić (1964, Bugojno) diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je romane Kad magle stanu (2002), Živi i mrtvi (2002), Psi i klaunovi (2006), Tragom zmijske košuljice (2007), Čuvari mostova (2007), Ljudi koji su sadili drveće (2010), Planet Friedman (2012), Svježe obojeno (2014), Božji gnjev (2015), Majstorović i Margarita (2016), Bezdan (2016), Crni gavran i bijele vrane (2018), Skica u ledu (2018), zbirke priča Puževa kućica (1997), Odraz u vodi (2002), Obiteljska slika (2002) i Ponoćno sivo (2004). Roman Živi i mrtvi doneo mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu „Vladimir Nazor“ 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, nagradu za najbolji hrvatski kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018, a Nagradu „Mirko Kovač“ za najbolji roman 2018. godine za Skicu u ledu. Živi u Gornjem Vakufu – Uskoplju.