Ne lažem, Tita mi

„Kako su velike oči detinjstva i kako je setno kad se zrelost pomiri sa zabludama odrastanja.“
– Enes Halilović

„Prvi prozni rukopis Feride Duraković, prvenstveno poznate kao pjesnikinje za odrasle i djecu, donosi lepezu tekstova koji su povezani jasnim vezama, pa tako ova knjiga može biti i zbirka priča i roman. Knjiga je to o svemu, ali najviše o smrti, o osjećaju smrtnosti, o odrastanju u doba grubog socijalizma, skoro na margini društva, o patrijarhatu u Bosni i Jugoslaviji, o majkama koje žensku djecu zovu sinovima ili magaradima, o očevima koji pijani pričaju ’dosadne’ priče o ustašama, četnicima i partizanima, o crvenoj buržoaziji, o prijateljici pjesnikinji koja se bori protiv tumora na mozgu i mejlovima se javlja s drugog kraja planete (kao da je već u geografskom podzemnom svijetu), a prije svega i poslije svega ovo je knjiga o jednoj djevojčici koja nikad neće ostariti, bez obzira na to koliko je život gazio i pokušavao od nje načiniti smrknutu, odraslu osobu.“
– Faruk Šehić

„U Feridinoj prozi ne možemo naći tragove lepila zvanog nostalgija, ništa iz prošlosti ne dobija metaforsku pozlatu, oreol ’otkrića’ ili vezeni ogrtač asocijacija; naprotiv, ništa ritualno se ne prenosi iz prošlosti, nikakvo samopodrazumevano poštovanje, nikakav žal – jer nema za čim… Jedan je razlog za žalost, i to je smrt, i jedan za radost, i to je život: sve ostalo podvrgnuto je kritici, pogledu iskosa, sumnji, podsmehu, ironiji, jer ne zaslužuje ni više ni bolje.“
– Svetlana Slapšak

Ferida Duraković (1957, Olovo) diplomirala je jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik 1980. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila je kao profesorka maternjeg jezika i književnosti u Sarajevu i Varešu, profesorka srpskohrvatskog jezika na Vazduhoplovnoj akademiji u Rajlovcu, lektorka u listu Oslobođenje. Od 1995. o 1992. godine radila je kao urednica za književne programe u sarajevskom Domu mladih na Skenderiji. Dvadeset dve godine provela je na mestu glavne sekretarke i izvršne direktorke P. E. N. centra BiH u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal pod maskama objavila je 1977. godine i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila je i zbirke poezije Oči koje me gledaju (1982), Mala noćna svjetiljka (1989), Srce tame (1994), Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže (1994), Przeprowadzka ź pięknego kraju, w którym umierają róże (1995), The Heart of Darkness (Vasyl Stus Freedom-to-Write Award, USA 1999), Locus minoris – Sklonost Bosni kao melanholiji (2007), Putnici kroz (ne) vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije (sa F.N. Haver, 2011), Dolga e nošta (2014), Si paga con la vita (2015), Pohvala drvetu (2017), Kao kiša u japanskim filmovima (2018), Serce ciemności (2019). Objavila je i knjigu kolumni i eseja Pokret otpora (2012), kao i knjige proze za decu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Mikijeva i Amilina abeceda, a Ezopove basne i Vjetrov prijatelj s Mirzom Hasanbegovićem). Godine 2012. nominovana je za Nagradu „Astrid Lindgren“. Njena radio-drama Osloni se na mene dobila je 2015. godine prvu nagradu na anonimnom konkursu BH Radija 1. Poezija i proza prevedene su joj na tridesetak jezika. Živi u Sarajevu s mužem, kćerkom i mačkama.