O Bergsonu

U svome čuvenom Abecedariju […] Gilles Deleuze izjavio je, govoreći o stilu, da nikad nitko nije pisao i neće pisati kao Péguy: “On čini da rečenica izrasta iz sredine… piše s pomoću umetaka, dodajući svaki put nešto usred ponovljene rečenice što začinje drugi umetak i tako postiže da se rečenice granaju iz sebe samih.” Netom prije toga proglasio ga je “jednim od najvećih stilista francuskog jezika” i velikim umjetnikom, “koji je kao i svaki umjetnik bio potpuno lud”. I na više drugih mjesta Deleuze uzdiže Péguyja kao pisca i filozofa. Tako u djelu koje je napisao s Félixom Guattarijem Što je filozofija? (1991.) tvrdi da je Péguy “uspio izumiti čitav jedan jezik, i to jedan od najpatološkijih i najestetičnijih koji se mogu zamisliti”, a u svojoj velikoj metafizičkoj raspravi Différence et répétition iz 1968. stavlja ga bok uz bok Kierkegaardu i Nietzscheu. Ali ličnost koja je ipak u najvećoj mjeri povezivala Deleuzea s Péguyjem, čija je filozofija za obojicu bila od središnje važnosti, nesumnjivo je Bergson.

(Iz Pogovora Marka Gregorića)

Postoje redovi, postoje kraljevstva, postoje vladavine, postoje discipline. Postoji vjera; postoji ljubav; postoji umjetnost; postoji filozofija; postoji moral; postoji znanost. I zacijelo postoji još njih. I čak bi trebalo reći da ne postoje samo kraljevstva: postoje i pokrajine. Koje su možda jednako odijeljene (razgraničene) kao kraljevstva. Jer ništa možda nije suprotnije likovnim umjetnostima od glazbenih umjetnosti. I ništa se možda više ne kosi s matematičkim “znanostima” od prirodnih “znanosti”. I u moralu bih možda izdvojio jedan civilni moral kojem bih dao prednost.

Charles Pierre Péguy (Orléans, 7. siječnja 1873. – Villeroy, 5. rujna 1914.) je bio francuski književnik, pjesnik i esejist. Isprva je blizak anarhizmu i militantnom socijalizmu, a kao protivnik antisemitizma zagovara Alfreda Dreyfusa. Od 1900. izdavao je i uređivao utjecajni političko-književni dvotjednik Cahiers de la Quinzaine, u kojem su uz katoličke intelektualce objavljivali i A. France, H. Bergson, R. Rolland. Premda se nakon 1906. približava katoličanstvu i patriotizmu, ne priklanja se nacionalističkoj desnici, i oštro kritizira buržoaziju i kapitalizam. Piše eseje prožete antimodernističkim i radikalno kršćanskim stavovima, smatrajući da su antičke i kršćanske vrline u modernom dobu kompromitirane. Djela: De la raison, De Jean Coste, Notre Patrie, Situations, Notre Jeunesse, Un nouveau théologien, Le Porche du Mystère de la deuxième vertu, La Tapisserie de Notre-Dame, L’Argent, Note conjointe sur M. Descartes et la philosophie cartésienne i dr.