O zlatu, ljudima i psima

„U (i)racionalnim gibanjima postjugoslovenskih kulturnih scena Josip Mlakić je ostao valjda jedini među istaknutijim piscima sada već srednje generacije u Hrvatskoj koji je u Srbiji posve nepoznat. U pomalo paradoksalnoj poziciji autsajdera na sceni, koji je usprkos tome i među najplodnijim i među najnagrađivanijim hrvatskim piscima, za čiju su praktično svaku knjigu zainteresovane filmadžije, Mlakić se konačno pojavljuje pred srpskim čitaocima. Kratki roman O zlatu, ljudima i psima u mnogo čemu je ona vrsta knjige kojom je Mlakić stekao reputaciju: oslonjena na tradiciju i na poznate modele u svetskoj književnosti, sa žanrovskom bojom i scenaristički svedenim dijalozima, ona stvara jedan živopisan alegorijski svet u kojem se oslikava autorova vizija pomerene stvarnosti. Postapokaliptični pejzaži i situacije ovog distopijskog triptiha čitaoca će na jezovit način podsetiti na ovdašnju realnost.” Muharem Bazdulj

„Mlakić svoje tri priče u romanu stacionira u Bosnu i Hercegovinu 2084. godine, aludirajući time na Orvelov veliki roman 1984. Tri republike nastale nakon apokaliptičnih ratova obilježene su pretvaranjem svih državnih institucija u svojevrsni politički zatvor na čijem se vrhu nalazi obogotvoreni nacionalni vođa koji uz pomoć vojne i policijske mašinerije kontroliše sve aspekte ljudske egzistencije. Ova crna vizija zapravo je gorka slika sadašnjosti: logikom alegorije ona oslikava današnji populizam, militarizam, društvenu paranoju i nasilje što se šire svijetom uhvaćenim u zamku različitih oblika krize, ekonomske, ideološke, kulturne, zdravstvene, klimatske itd. Otud se na krajnjim rubovima Mlakićeve alegorije raskriva današnji svijet kao predapokaliptično društveno stanje, a etika pisma nije ništa drugo do vapaj da se u takvom svijetu očuva elementarnost ljudske supstance.“ Enver Kazaz