Plastelinci

‘Zamislite jedan grad u kotlini pod opsadom, bez struje, hrane, grijanja i vode, i u njemu čovjeka koji od plastelina tka odore, mijesi boje, tiješti oklope, suče perle, zube i bisere, šilji koplja, rogove i trepavice… Zlatko Sarajlija ostavio je iza sebe u tijesnom plakaru garsonjere u potkrovlju jedne četvorospratnice dvije uske drvene police sa 53 figurice od plastelina. Svega je nekoliko ljudi znalo za njih, ali niko i šta da s njima učini… Dvadeset i više godina čekale su u mraku, topeći se ljeti i mrznući zimi, dok se neko nije sjetio da ih preseli u muzej, u priču o dobijenim bitkama u izgubljenom ratu.“

Nenad Veličković

‘Gledao sam kako je nastajala vojska ovih ratnika od plastelina. Od ostataka Zlatko je kasnije napravio slona. Upakovan sa minijaturnim mišem uz njegovo gigantsko stopalo i kljovama spremnim na odbranu. Plastelinsko slonče danas sanjari među knjigama moje biblioteke. Izgleda kao njihov čuvar i zaštitnik. Trenutno je uz Sebaldove knjige. Podupire ‘Saturnove prstenove’. Mislim da je figure počeo raditi dok je rat uveliko trajao. Plastelin je nabavljao na pijaci. Na malim tezgama napravljenim od prekrivene kartonske kutije gdje bi domaćin iznio izkuće sve što bi, po njemu, moglo naći kupca. Knjige, uramljene slike, drveni tanjiri, bakelitni telefoni, rode, plastične igračke, svjetlucave monografije, automobilići i raznobojni plastelin u kutijici. Ako ne pamtim početak, sjećam se njegovog dlana kojim je na plastičnoj ploči dugo valjao komad plastelina dok ne bi dobio tanku, izduženu traku. Trake su mu bile ono što je improvizacija u jazzu. Svaka figura je imala osnovu od tvrdo nabijenog plastelina u obliku uspravnog valjka. Onda bi na taj čvrsti temelj, koristeći izdužene trake ili samo male tačkice plastelina, junake opremao glavom, ratničkom odorom i čvrstim nogama. Tada bi im dodavao mačeve, rogove, toke na šljemovima, šešire kao umorne tikve ili razmažene školjke, opuštene brčine, pramenove nemirne kose, slonovske surle i kljove, sjekutiće, peruške na glavi poglavice, bespomoćne nožne prste i vijugave, uprepletene i zavodljive tanke linije plastelina. (…) U jednom od rijetkih izlazaka u javnost, činjenicu da ne čuva stvari koje je napravio objašnjavao je lakonski: ‘Što imaš više stvari koje čuvaš, manje razmišljaš o novom’. Iako se trudio da nema arhivu, plastelinci su preživjeli kao svjedočanstvo o dalekom ratu o kojem znamo samo to kako su njegovi ratnici izgledali.“

Iz pogovora Bore Kontića o Zlatku Sarajliji, kreatoru Plastelinaca

Nenad Veličković (2. maj 1962. Sarajevo) je kao suvlasnik Književne radionice Omnibus uredio preko 20 knjiga domaćih i stranih autora. Pokretač/urednik/saradnik više listova i časopisa (Vizija, Omnibus, Alčak, FAN, Književni žurnal, Školegijum, Textura). Objavio knjige: Konačari (roman, 1995), Đavo u Sarajevu (priče, 1996), Sarajevski gastronauti (priče, 1999), Otac moje kćeri (roman, 2000), Sahib (roman, 2002), Viva sexico (2006), 100 zmajeva (roman, 2007), Vitez švedskog stola (zbirka priča), Koncerti za obou (2021). Nešto od toga prevedeno na talijanski, njemački, mađarski,makedonski, bugarski, engleski, poljski, slovački i slovenački jezik, a pokoja priča još na ruski, ukrajinski, španski, francuski i turski.