Polaroid kauboj

Hodžićev roman je nesvakidašnja knjiga satkana od slika iz djetinjstva proživljenog na prijedorskoj periferiji tokom kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, zlatnog doba potkozarske komune koja će kasnije postati planetarno poznata po stravičnim zločinima počinjenim u ime Karadžićevih ideja krvi i tla. Na prvo čitanje, priče iz romana „Polaroid kauboj“ napisane su u formi pripovjetke, kratke priče, i funkcionišu zasebno, svaka kao poseban prozor ogromnog vitraža na delftskoj Staroj crkvi. Hodžićev jezik je krajiški, svojstven pripovjedačima tog kraja.

“Ovo je priča – majstorski ispričana u ćopićevskom, krajiškom maniru onda kad priča o djetinjstvu, a karverovski iskašljana kad priča o lutanjima po surovom neželjenom zapadnom svijetu – priča izopćenika, nesretnika, usamljenika, ranjene migrantske duše i stoga bolesnog tijela, o gorkoj, nagloj, surovoj zrelosti mladog čovjeka koji u jednom trenu spoznaje, u mrklom mraku novozelandske duge noći, shvata da je čovjek bez doma i bez domovine i da mora ostaviti i zaboraviti sve što je do tada bio,” kaže pjesnikinja Ferida Duraković, recenzentica i lektorica knjige.

Paralelu između Hodžićeve proze i književnog stila Branka Ćopića povukao je i Tomislav Marković, urednik knjige: “Hodžićeva proza nastaje na sredokraći ‘Ranih jada’ Danila Kiša i Ćopićevih priča o detinjstvu. Kao i Ćopić, i Hodžić je rođeni pripovedač, njegova pripovest teče kao Puharska, mitska reka njegovog detinjstva, njegove rečenice lagano vijugaju i meandriraju, uvlačeći čitaoca u jedan drugačiji svet. Sa Ćopićem ga spaja i specifičan, dobrodušni humor, nežan i pun ljubavi prema svetu i ljudima. Taj humor je svojevrsno naličje melanholije kojom je obeležen Hodžićev roman, što neminovno proizlazi iz same prirode sećanja koje ima moć da prizove odsutna bića iz mutnog bezdana prošlosti.”

Ipak, ono što Hodžićev roman čini nesvakidašnjom cjelinom su razgovori glavnog junaka i njegove majke Esme čiji se segmenti prepliću sa dječakovim odrastanjem, odlaskom iz Prijedora i povratkom kući, sve do Esmine smrti. Ovi razgovori su svojevrsna svjetlucava stakalca u kojima se ogleda odnos dječaka i majke, žene sa bosanske margine u potpunosti posvećene jednoj misiji: da zaštiti svoje dragocjeno djetešce od zle kobi i istovremeno se izbori za sopstveno dostojanstvo u okrutnom patrijarhatu otpornom na progres i prosvjetljenje ere radničkog samoupravljanja.

„Ova knjiga je svojevrstan literarni spomenik mojoj majci i ženama njene generacije. One su istinski heroji vremena o kojem pišem. Istovremeno, ovo je i zapis o jednoj zajednici koja više ne postoji na prostoru u koji je priča smještena. Nemam nikakvih iluzija o njenom krajnjem dometu, ali imam jedan san: da knjiga jednoga dana dođe pod ruku kakvom djetetu u Prijedoru, da ga možda omađija onako kako su mene i moju djecu znale omađijati priče Branka Ćopića, pa da se zapita ko su bili ti ljudi o kojima se u njoj govori. Ako se to ikada desi, vrijedilo je truda”

Refik Hodžić