Portret s britvama

NITKO NA TAVANU

Nikog nema na tavanu

znam to

jer je iznad nas užareni betonski krov,

srebrni nosač neba,

i uopće nemamo tavana.

toliko je stvari

koje praktično definiraju odsustvo.

tavana.

kuće.

svijeta.

sobom se rasipa plitki pospani zvuk

kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,

već sam rekao,

nema tavana.

više nam ne preostaje obala. čvrste točke su

predale svoje zidove.

sutra ću obaviti tristo

odgođenih telefonskih poziva,

već dugo ne mogu

podnijeti verbalnu bliskost.

počeo sam po četvrti put

gledati Fitzcarraldo. tu sam naučio kako

se brodovi mogu prenijeti preko brda

i kako nije nužno biti pobijeđen

da bi se osjećao loše,

štoviše,

kišni dani govore

obrnuto.

Kinski je, čini se, najbolji.

role s Jaggerom govore slomljenim jezikom.

nema razloga za tišinu

i nikoga ne treba kriviti:

poštu ne dobivam, reklame me ne zaobilaze,

(kapital je noćna

kapa za mirisnu

kosu svijeta)

kava nikada nije dovoljno vruća,

kao ni informacije, nikada dovoljno novih ploča

i nikad dovoljno šuštavih klasika

sve je gigantska,

mlaka lokva tjeskobe.

stvari definirane odsustvom me uglavnom plaše.

na primjer samoća (uvjetno),

religija (i njeno grozno odsustvo drugog)

smrt (bezuvjetno) i sve

što bih mogao iz njih izvući je trenutna ljubav,

značenje nanizano na kišu,

kap

koja fizički prelije čašu.

nikog nema na tavanu.

nikada nikog

nije bilo na tavanu.

ne postoji tavan i sve obješeno

nad našim glavama je golemo zvjezdano njihalo,

kolijevka glazbe, tamna

plahta neba kojom se

pokrivam svake noći dok spavam.