Promjene u osnovama prirodne znanosti

“Heisenberg me magično privlačio već u višim razredima gimnazije. Njegova matrična mehanika nije bila samo prodor u mikrokozmos nego je značila i filozofski preokret. Slika svijeta najedanput se dopunjuje kompleksom beskonačnih mogućnosti. Heisenberg postavlja relacije neodređenosti koje pokazuju da se istraživač ne može odvojiti od ishoda mjerenja pa se time utvrđuje prvobitno jedinstvo čovjeka i prirode, ili, u filozofskoj tradiciji, jedinstvo subjekta i objekta. Dok se mjerni instrumenti ravnaju prema determinizmu klasične fizike, ishod se pojedinog mjerenja ne može pretkazati, ali se mnoštvo učinaka ponaša prema statističkom zakonu. To je temeljno u kopenhagenskoj interpretaciji Heisenberga i Bohra koji su izazvali toliko protivljenje Einsteina i sljedbenika stare ontologije. Dok još Nicolai Hartmann u Berlinu slika bitak s njegovim imanentnim slojevima, svojstvima i zakonima, uz povlađivanje Einsteina i Plancka, Leipzig i Kopenhagen vode znanost u neslućene dubine, odakle će iskočiti iskre na drevne probleme filozofije, ponajprije ljudske slobode, tijela-duše, kauzalnosti i slučaja, prirodoslovlja i etike.” (Ivan Supek)