Smiješne ljubavi

Smiješne ljubavi je zbirka sedam priča: Niko se neće smijati, Zlatna jabuka vječne čežnje, Lažni autostop,Simpozijum, Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima, Doktor Havel poslije deset godina, Eduard i bog.

„U Smiješnim ljubavima, ono što sam nazvao Kunderinim ‘zabavljanjem’ erotskim poduhvatima i pohotnim strategijama, pojavljuje se kao blaga satira u priči kao što je ‘Zlatna jabuka vječne čežnje’, gdje je donžuanstvo viđeno kao sport koji igra muškarac protiv tima žena, često bez tjelesnog kontakta – ili, jetka, u prilično ironičnim pričama o doktoru Havelu, ‘Simpozi’ i ‘Doktor Havel poslije deset godina’, gdje je donžuanstvo prikazano kao način života u kojem žene svih društvenih statusa željno i voljno učestvuju kao ‘seksualni objekti’, posebno s Havelom, uglednim ljekarom i ostarjelim Casanovom, kome je, kad je bio na vrhuncu moći, jedan kolega rekao: ‘…ti si kao smrt, uzimaš sve.’ Ili se Kunderina zabavljenost ispoljava kao neka vrsta hladne čehovljevske nježnosti u priči o ćelavom tridesetogodišnjaku, ljubitelju erotike, koji se sprema da zavede sredovječnu ženu, za čije tijelo misli da će mu biti odvratno, zavođenje koje je sprovedeno kao osveta samom sebi zbog upornih falusnih sanjarenja. Ispričana naizmjenično iz ugla tridesetpetogodišnjeg zavodnika i pedesetogodišnje zavedene, i s primjetnom atmosferom iskrenosti koja ponekad graniči s neprimjerenošću – kao da nam diskretni poznanik iznenada priča svoje seksualne tajne, istovremeno ružne i istinite – ova priča, ‘Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima’, djeluje mi ‘čehovljevski’ ne samo zbog tona, ili zabrinutosti za bolne i dirljive posljedice prolaska vremena i umiranja starog ‘ja’, već zbog toga što je veoma dobra.

U pričama ‘Lažni autostop’, ‘Niko se neće smijati’ i ‘Eduard i bog’, Kundera pretvara te šale o kojima tako rado razmišlja u one koje počinju hirovitom nastranošću, a završavaju nevoljom. U ‘Lažnom autostopu’, naprimjer, mladi par koji ide zajedno na odmor odlučuje da se, dok putuju, pretvaraju kako su stranci, djevojka se pretvara da je stoperka a njen dečko da je neznanac koji prolazi kolima. Nastala zbrka identiteta, i povišen erotizam koji ovo budi kod ljubavnika, s veoma strašnom sado-mazohističkom crtom, nije tako katastrofalna za njih dvoje, kao što je šala za Ludvika Jana. Ipak, jednostavno se glupirajući i zadovoljavajući svoju ljubopitljivost, ljubavnici shvataju kako su uspjeli da prodube odgovornost i strast – kao da djeca koja se igraju ljekara u garaži jednog dana podignu pogled sa spolnih organa onog drugog i otkriju da sprovode nacionalni zdravstveni program, ili da su pozvani da obave operaciju u bolnici Mount Sinai. Ono što je često smiješno u Kunderinim pričama o Čehoslovačkoj je što sve na kraju postaje smrtno ozbiljno, uključujući šale, igre i zadovoljstvo; smiješno je kako užasno malo stvari ima kojima se može radosno smijati.

Moja omiljena priča je ‘Eduard i bog’. Kao Šala, bavi se mladim Čehom čija ga razigranost (sa ženama, naravno) i veoma razvijen smisao ka cinizmu i bogohuljenju, izlažu oštrim osudama dogmatskog društva ili, tačnije rečeno, izlažu ga onim vlastima koje svesrdno promovišu i štite dogme, ali to rade tako glupo i bez iskrenog uvjerenja ili razumijevanja. Ono što je ovdje posebno privlačno je to što mladi nastavnik Eduard, erotski Machiavelli koji glumi pobožnost kako bi zaveo pobožnu ljepoticu i tako dođe u sukob s ateističkim školskim odborom, ne dobija više nego što daje, i više liči na pažljivog Lucky Jima, nego na Ludvika Jana. Njegove nevolje nisu nastale tako nevino, niti su njihove posljedice tako surove i ponižavajuće, kao u Šali. Uistinu, ružna direktorica škole, s tajnom seksualnom žudnjom, koja namjerava preobratiti Eduarda vjernika, završava, u onom što je kod Kundere rijedak trenutak potpune farse, gola i na koljenima pred njim, recitujući Oče naš na Eduardovu svećeničku zapovijest, kao ‘prizor degradacije’ koja, srećom (za njegovu političku budućnost) i baš na vrijeme, pokreće mašineriju nabreklosti. ‘Kad je direktorica rekla, i ne dovedi nas u iskušenje, on je brzo svukao odjeću. Kad je rekla amin, on ju je grubo podigao s poda i odvukao na kauč.’ Dakle, iako postoji nešto od mučnog tona i polemičke namjere iz Šale – osjećaj vidljiv, bar Zapadnjaku, da je roman također i izjava u ime zlostavljanog naroda, i prkos prema bezdušnom režimu – ‘Eduard i bog’ je više kao razmišljanje, u anegdotskom obliku, o društvenim nedaćama koje navode pisca na komične analize i filozofska razmišljanja, čak i farsu, umjesto izliva gnjeva.

Ipak ne treba umanjivati cijenu koju je platio Eduard (i vjerovatno i pisac) zbog održavanja objektivnog, zabavnog intelektualnog lukavstva usred društvenog poretka strogo posvećenog prostim strahopoštovanjima, koji nema mnogo veze sa stvarnošću potrebe i žudnje (osim potrebe i žudnje za strahopoštovanjima). ‘Pa iako se Eduard smijao u sebi, i tako se trudio da ih ismijava potajno (i tako razriješi svoj položaj), to nije izmijenilo slučaj. Jer čak i zlobno oponašanje ostaje oponašanje, a sjenka koja se ruga ostaje sjenka, potčinjena, neoriginalna i kukavna, i ništa više.’ Ili, kako Kundera umorno komentariše na kraju Eduardove priče: ‘Ah, dame i gospodo, čovjek živi nesretan život kad nikog i ništa ne može shvatiti ozbiljno.’ Kao što ton nagovještava, ‘Eduard i bog’ ne proističe iz manifesta ili protestne književnosti, već je duhovno i formom povezan s onim humorističkim pričama koje se masovno čuju u Pragu ovih dana, priča kakve ugnjetani i bespomoćni ljudi često znaju pričati o sebi, i kojima kao da pronalaze estetsko uživanje – a kakvo drugo uživanje postoji? – iz samih apsurda i paradoksa koje karakterišu njihove nedaće i stvaraju im bol.“

Philip Roth, Čitajući sebe i druge