Teofrastov vrt

Po mišljenju mnogih kritičara i tumača njemačke poezije, Peter Huhel (Peter Huchel, 1903–1981) spada među njena najznačajnija imena 20. vijeka. A ukoliko bismo posmatrali samo doba nakon Drugog svjetskog rata (prva Huhelova zbirka objavljena je 1948), takav njegov rang ne bi niko dovodio u pitanje. Visoko su ga cijenili i neki znalci sa strane – Josif Brodski svrstao ga je među četiri najveća njemačka pjesnika pomenutog stoljeća (skupa sa Rilkeom, Hajmom i Benom). Valja ipak reći da je interesovanje za Huhelovu ličnost i poeziju naglo poraslo u vrijeme kada je nastao „slučaj Huhel“, vezan za njegovu izolaciju u Njemačkoj Demokratskoj Republici nakon iznuđene ostavke 1962. na mjesto glavnog urednika istočnoberlinskog časopisa Sinn und Form, koji je on vodio trinaest godina, učinivši ga najuglednijim književnim glasilom na njemačkom jeziku.

NJEMAČKA

I

Ako se pod teškim šumskim korjenima

i sklonilo žara i zlata dosta,

Njemačka je mračna, u Njemačkoj zima.

Tamo gdje s plamenom čađ kruži,

tu na krčagu so od suze osta,

kroz pokrov procuri krv što tuži.

Al nikad ne krenu jutarnjom rosom,

s okom koje raspinje strast žarka,

jasno pozvana, pod jakim zanosom,

jedna bosonoga Žana od Arka.

1927.

II

Sinovi najpozniji, vi se ne hvastajte,

sinovi osamljeni, svjetlost sačuvajte.

Da o vama još kazuje istorija,

da ne zveči lanac koji sija;

lagano, sinovi, duh prekivajte.

1933.

III

Svijet vukova, svijet pacova.

Krv i strv u hladnoj ognjišta memli.

Ali još sjenke mrtvih bogova

tumaraju po zemlji.

Božanstven ostaje čovjek i pomiren.

I opet će do slobodnog daha doći.

I mada rulja s podsmijehom nadire,

ona će proći.

1939.