Utopljenici i spašeni

Nerijetka su tumačenja po kojima povijesne procese određuju ekonomija, ideologija, klasa, nacija… Nisu sasvim netočna, ali kao u poslovici o stablu i šumi, zanemaruju upadljivo: poviješću upravlja čovjek. Utopljenici i spašeni Prima Levija eseji su o čovjeku, stvaratelju povijesti i njenoj žrtvi. Govore o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta, najtežem od svih moralnih i političkih poremećaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Rijetko kada i jedno i drugo. O ljudima koji su se u abnormalnim prilikama moralno utapali na raznolike načine, katkad bezazleno, katkad zločinački, ali i o abnormalnim prilikama u kojima je, začudo, još uvijek bilo moguće donositi moralne odluke. Na koncu, iza svega stoji odluka pojedinca, bila moralna, bila zločinačka, bila banalna. Ili ona najgora: zločinačka koja je sebe uspjela uvjeriti da je moralna. To je fašizam. Koliko god je nepojmljiv u svojoj odvratnosti, fašizam je ipak ljudski produkt.

Utopljenici i spašeni primijenjena su antropologija, bolna u svojoj raspetosti između potrebe za vjerom u čovjeka i strahom od tog istog stvora: ako je jednom već bio u stanju stvoriti Auschwitz, znači da ga uvijek i opet može ponoviti. S tom mišlju valja nam živjeti među ljudima i sačuvati ljudskost.

Primo Levi (Torino, 1919.–1987.) talijanski je pjesnik, prevodi­telj, pri­povjedač, romanopisac i esejist. Po temeljnoj izobrazbi kemičar, u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu Holokausta, objavivši 1947. roman Zar je to čovjek ( Se questo è un uomo). Logoraškom iskustvu autor se navraća i četrdeset godina poslije u svojoj knjizi antropoloških eseja Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), koja se zbog iznenadne smrti prometnula u Levijevo testamentarno djelo.

Autobiografski su snažno obilježena i druga dva Levijeva djela: Smiraj (La tregua, 1963.), u kojem tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu, i Periodni sustav ( Il sistema periodico, 1975.), dvadeset kratkih proza od kojih svaka za naslov ima ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već svjetski afirmiranoga književnika.

Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, “plemenitih i varljivih izmišljaja”, kako ih sam autor naziva, Prirodopisne priče (Storie naturali, 1965.) i Iščašenost oblika ( Vizio di forma, 1971.) upozorava na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu.

Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu Primo Levi još se više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: Zvjezdasti ključ (La chiave a stella, 1978.) i Ako ne sada, kada ( Se non ora, quando, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvome, odnosno sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata u drugome.

Dvije knjige eseja Tuđe područje (L’altrui mestiere, 1985.) te Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju kao intelektualnom znatiželjniku čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova.

Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija Traganje za korijenima (La ricerca delle radici, 1981.), u kojoj je predstavljeno “trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi” s odabirom kraćeg ulomka iz djela te uz antologičarevo kratko uvodno obrazloženje.

Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska Više organske kemije s preko 3500 stranica!) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (La voie des masques i Le regard eloigné) i Franz Kafka (Proces).

Levijeva su djela prevedena – u cijelosti! – u Francuskoj i Njema­čkoj, a tom popisu nedavno su se pridružile i Sjedinjene Države.

Iscrpnije na stranici Centro internazionale di studi Primo Levi (www.primolevi.it).