Uvjerljivo drugi

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost, engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše muzičke i književne kritike za časopise i portale. Prozu je objavljivao u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisima Nova riječ i Script, zborniku Record Stories, antologiji mladih prozaika “Bez vrata, bez kucanja” i na raznim internet-portalima. Knjigu kratkih priča Nebo u kaljuži objavio je 2015. Jedan je od osnivača “Tko čita?”, programa namijenjenog mladim autorima, i jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015/16 i 2016/17. Priče su mu ušle u antologiju Best European Fiction 2017 i prevedene na engleski, nemački, poljski i rumunski. Živi i ne radi u Zagrebu.

“Osjetio sam kako mi svjetlost natapa odjeću. Te posljednje zrake svjetlosti koje izgaraju na koži i betonu i asfaltu i limu. I ne može biti bolje. Jer ovih nekoliko sati opet smo samo nas trojica. U nekom prošlom vremenu. Nas trojica. Dok smo još vjerovali. U vječnu sadašnjost i beskonačnu cestu. Instant-satori. Nešto bolje i sjajnije i uzvišenije nalazi se odmah iza ugla. Nas trojica. Bas, bubanj i gitara rokenrol benda koji spašava duše brzinom od 33 okretaja u minuti.”

“Stojimo dok tulum bjesni. Tulumi: ti pokretni hramovi naše mladosti koji sprječavaju prodor vanjskog svijeta. I odjednom shvaćam da dugo nisam bio ovako dobre volje. Okrenuo sam se prema Judy, pomaknuo joj kosu i poljubio je. Žmirio sam, a iza kapaka treperile su zvijezde.”

“Izbrisali smo naš svijet i međuigrom noći, neona i gradskih svjetala stvorili krajolik koji nam je bio po volji i cestu koja nije vodila nigdje. Nigdje osim u zavjese noći koja nudi zaborav zaborav zaborav i plavičasto, meko jutro tamo daleko na drugoj strani gdje mi više nismo ono što jesmo, nego ono što bismo htjeli biti. “

“Promatram nas. Mladići i djevojke začeti u pukotinama, rođeni u vakuumu između dva razdoblja. Kao djeca naviknuti na smijeh, stabla i sunce, odgajani uz motivaciju ako dovoljno radimo, učimo, obavljamo domaću zadaću, da ćemo biti nagrađeni. Zrelost dolazi s prihvaćanjem činjenice da su nam roditelji i učitelji lagali, bacili su nam vrući krumpir i ostavili nas s opeklinama. A govore nam da smo cinični, da smo lijeni i da je ironija lajtmotiv