Za Izabel

Kako definisati priču kao što je ova? Na prvi pogled rekli bismo fantastični roman, iako izmiče bilo kakvoj definiciji. Tabuki je izabrao podnaslov „Jedna mandala“, mada je zapravo, gledano iz perspektive zapadnog sveta, reč o istraživanju, o traganju koje kao da sprovodi neki metafizički Filip Marlou. A s metafizikom se, u ovom grčevitom i hodočasnom traganju, sjedinjuje jedna potpuno ovozemaljska koncepcija života: ukusi, mirisi, mesta, gradovi, foto­grafije kao odraz naše uobrazilje, naših snova, ali i našeg svako­dnevnog iskustva. I onda? U svojoj napomeni, Tabuki nas upućuje na monaha u crvenom, na Helderlina i na jednu napolitansku pesmu. Njihov spoj možda deluje nesuvislo. A možda je bolje ne tražiti suvislost u jednom od najčudovitijih, najčežnjivijih i vizionarskim duhom najobdarenijih romana koji nam je italijanska književnost dosad podarila.