Briga, naime, stavlja umjetnost pred složeno pitanje i potkopava legitimitet suosjećanja: ako brinemo, to više nije briga o nama samima, ali ako više nije briga o nama samima, to duboko zadire i mijenja načine na koje se umjetnost događa, kako se zove i kako do nas dolazi. U patnji i životu ljudi, kao i onih izvan ljudskog, umjetnost se bavi liminalnošću egzistencije, koja potresa njezinu vlastitu legitimnost. Kada se umjetnost ispreplete sa životom i dopusti da je se dodirne, ona sama postaje eksces, iznimka, nešto za što nemamo ni ime, a kamoli oblike vidljivosti. Njezina autonomija nije više satkana oko koncepta ljudskog, već je više nego ljudska. Upravo zbog toga ovi ljepljivi, isprepleteni, krhki i prekarni životi nadilaze udoban prijelaz između umjetnosti i života i zahtijevaju drugačiju vrstu angažmana, onaj koji duboko potkopava čak i naše sigurne pozicije izražavanja i kategorije kojima smo opremljene, da bismo mogle u nekom trenutku biti izuzete. Samo na taj način moguće je dodirnuti i suočiti se s granicama egzistencije i brisanjem života, čemu danas svjedočimo kroz ljudske, ekološke i društvene promjene.